- Dakle, PTSP se javlja kada osoba na bilo koji način bude ugrožena tako što doživi za život opasan ili za svoj integritet opasan događaj koji prijeti da će ubiti ili ugroziti tu osobu ili nekog bliskog, to čak može biti i kućni ljubimac ili se javlja kada osoba svjedoči nekom događaju koji druge ugrožava. Da bi se nešto nazvalo PTSP ili posttraumatski stresni poremećaj, neophodno je da se ispuni ovi kriteriji, odnosno da je osoba nešto od navedenog doživjela – objašnjava primarijus dr. Mevludin Hasanović.

Postoje istraživanja koja kažu da najveći broj PTSP reakcija i stanja jesu kod ljudi koji su preživjeli torturu logora, rat, koji su imali saobraćajne nesreće i vrlo često kod seksualnog zlostavljanja, a naručito kod seksualnog zlostavljanja djece. Prema tome, djeca mogu razviti PTSP ako svjedoče opasnosti za svoje roditelje, naručito za majku, ne samo za sebe.

Takav događaj u čovjeku ostavlja jake traumatske i stresne reakcije koje organizam ne može da prevaziđe i onda se razvijaju simptomi.

- Jedna grupa simptoma se zove "simptomi ponovnog proživljavanja", koji su pračeni sa epizodama tzv. flashback epizodama. To se manifestuje na način da se osoba pod utjecajem određenih doživljaja mirisa, kada vidi neku sliku ili događaj, bilo na filmu ili da čuje od nekoga neku priču ili neki zvuk koji podsjeća osobu na onaj dan, ono vrijeme kada je doživjela to strašno zbivanje za život opasno, onda se ta osoba iako je to bilo davno ponovo može naći u toj situaciji kao da se to ponovo dešava. Ponovno preživljavanje je nezgodno jer osoba uopće nema svijest o tome gdje se nalazi. Npr. nalazi se na ulici, a osoba misli da je na ratnom polju i da su oko nje tenkovi. Nezgodno je to što ta osoba može reagovati kao da je u ratu pa može nekoga napasti ili nešto sl.

Druga grupa simptoma su tzv. "simptomi izbjegavanja". To su simptomi koji pokazuju da osoba na razne načine izbjegava mjesta, ljude, priče i događaje koji podsjećaju na događaj koji je izazvao PTSP. Takve osobe vrlo često toga nisu ni svjesne jer ukoliko se osoba pojavi na tom mjestu, u njoj se samo javi jedna jaka nelagoda zbog koje napušta taj prostor i sljedeći put ga izbjegava - objašnjava primarijus dr. Hasanović te kao primjer dodaje to da su npr. svi ljudi koji su preživjeli masakr na Kapiji u Tuzli, kasnije su u širokom luku zaobilazili Kapiju da se ne bi sjetili tog dana.

Neuropsijatar navodi da se treća, posljednja grupa simptoma naziva "povišena pobuđenost".

- To je da naše tijelo odreaguje pod djestvom tzv. simpatikusa. Dakle, kada se digne adrenalin i kortizol (hormon stresa), onda čovjek ima potrebu ili da bježi ili da se bori zbog čega se pojavi napetost u mišićima, srce počne ubrzano raditi, počne ubrzano disati, osjeti tjeskobu u prsima, u grlu, stišću se vilice te je moguća pojava drhtanja ili preznojavanja, a to sve zavisi od toga o kakvom tipu ličnosti se radi. Praktično se tijelo osobe nađe kao da je u onoj situaciji koja je izazvala PTSP kod njega, što iscrpljuje čovjeka naročito kada se to dešava u snu, odnosno kada ima košmare. Te osobe nakon buđenja obično ne smiju da zaspe jer smatraju da će se taj košmar vratiti. Kako ne bi zaspala, osoba onda konzumira puno crne kafe ili alkohol da se smiri. Međutim, ona se na duže vrijeme iscrpljuje i onda se mogu razviti jako ružne reakcije, naručito psihotične reakcije – rekao je neuropsihijatar dr. Hasanović.

Djeca imaju svoj način kako proživljavaju takva iskustva i kod njih su simptomi jednaki kao i kod odraslih, s tim da djeca vole da se igraju igara koje podsjećaju na to što im je izazvalo traumatično iskustvo.

- Oni imaju potrebu da budu sudionici, da to ponovo prožive kako bi sada kada nema realne opasnosti stekli osjećaj da imaju kontrolu nad situacijom jer najveći problem kod PTSP-a jeste što osoba ne zna šta se dešava i mi to kažemo "imaju ispadi iz sjećanja", kao npr. kad čovjek čita novine, a neko mu s druge strane cigaretom progori na određenim mjestima i sada fale slova. Tako isto osoba u trenutku kada se dešava taj strah i događaj, osoba se zamrzne. To je reakcija zaleđivanja ili utrnjenosti zbog koje osoba ne primjećuje šta se u okolini događa – pojašnjava neuropsihijatar dr. Hasanović.

Zbog potrebe osoba sa PTSP-om da rekonstruišu traumatični događaj, neuropsihijatar Hasanović kao nabolju terapiju ističe razgovor ili crtanje događaja, naročito kada je riječ o djeci.

- Kod djece je najvažnije da znamo, kada se oni igraju opasnih igara, kada se igraju rata, da bi tu mogao biti pokazatelj da se nešto dešavalo. To ih u datim uvjetima otkriva da su pod pritiskom emocionalnih i psihosomatskih reakcija koje su ustvari posttraumatske – ističe primarijus dr. Hasanović.

Za PTSP se smatra da traje samo dvije godine. Međutim, on se komplikuje daljim razvojem događaja zato što se pojavi emocionalna disregulacija, asocijalno ponašanje i nesposobnost osobe da se uključuje u određene aktivnosti. Onda PTSP nakon dvije godine prelazi u kompleks PTSP.

- Do sada se to zvalo – trajna promjena ličnosti nakon katastrofičnih događaja. To je jedna teška dijagnoza zbog koje ljudi ne mogu da rade posao koji su ranije radili, ne mogu da pokažu ljubav prema onima koje vole, najradije bi da ih nema, da umru, osjećaju krivicu što su preživjeli, a drugi su poginuli. To se javlja naročito kod ratnih veterana, što vrlo često dovodi do depresije, a poslije i samoubistva - objašnjava primarijus dr. Hasanović.

Ljudi koji boluju od PTSP-a pokušavaju da ih riješe uzimajući alkohol, opojne droge kako bi potisnuli u sebi te osjećaje, zbog čega im kratkotrajno bude lakše. Međutim, to se pretvori u bolest ovisnosti i onda osoba dobije duplu dijagnozu.

Osim lijekova, kao terapije za liječenje PTSP-a se koriste okupacione terapije koje se ogledaju o tome da im se da posao kako bi se fokusirali i skrenuli misli, zatim EMDR terapija ili terapija pokretima očiju, a najbolji oblik terapije je grupna psihoterapija.

BiH nema egzaktne podatke o broju oboljelih od PTSP-a, čak ni onih koji su izazvani ratom. Također, ne postoji ni jedno istraživanje kojim bi se došlo do broja oboljelih.