Kako kaže naša diva sevdaha, ovaj ramazan je bio i pomalo tužan jer nije bila u mogućnosti da se sa porodicom i prijateljima okuplja oko iftarske večere.
- Ramazan je došao u jako ružno vrijeme, ali da ga nije bilo, ko zna kako bismo sve ovo podnijeli. Kad je čovjek u ramazanu, okupiran je važnijim mislima od razmišljanja o koronavirusu, zavjerama... Lakše se sve podnosilo. Od kako je svijeta i vijeka, ovako se nešto nije desilo. Ispočetka je bio taj policijski sat i ljudi mi nisu smjeli dolaziti, a kasnije je pomjeren od 22 sata. Ipak, i tada je sve bilo navrat-nanos, bez ćeifa i nijeta, onako da se čovjek lijepo osjeti i doživi ramazan, da uživa u njemu. Sve smo mi sebi priuštili i ništa nam nije falilo, ali jednostavno smo bili na neki način osakaćeni, time što nismo normalno mogli da odemo u džamiju na teraviju, da nam gosti dođu na iftar, da mi odemo nekome i posijelimo. To nam je jedino falilo. Ostalo je sve išlo svojim tokom - kaže za Faktor Hanka Paldum.
Dodaje kako je kasnije tokom mjeseca, kad su mjere ublažene, kuhala iftare i nosila ih djeci i unucima.
- Spremala sam sve što i svake godine spremam, što svi vole i što se uglavnom i sprema za iftare. Naša fina bosanska jela i specijalitete, ono što se kaže, da se može malo umočiti, da nije suho i previše slano, a opet delicije da nisu previše slatke, da je sve umjereno. Ramazan i postoji da čovjek napravi taj balans između zdravlja i hrane, da ne pretjeruje ni u čemu. Od slatkog je važno da ima voća na trpezi, a pravili su se i kadaif, hurmašice, halva... Sve sam to pripremala, ali to stoji i malo ko ih jede jer slabo se jelo uz ramazan - iskrena je pjevačica.
Bajram će tradicionalno dočekati u krugu svojih najbližih.
- Sretna sam što su ove mjere malo popustili. Život nam je bio stao i jedva čekam da malo hodam, da kupujem, da se viđam i sastajem sa prijateljima, da jednostavno život krene - priželjkuje Paldum.
Prisjetila se i jedne proslave Bajrama iz djetinjstva koja joj se urezala u pamćenje i o kojoj često govori porodici i prijateljima.
- Bila sam još djevojčica, a bilo je vrijeme pred Bajram. Moja majka je bila pripremila materijale da nam šije haljine za praznik. Međutim, nešto je se desilo i ona je otišla u bolnicu u Foči jer smo tada živjeli u Čajniču. I tada nas je naša komšinica, odnosno tada podstanarka, pravoslavka Kristina koja je sa mužem i djecom živjela u našoj kući, odvela kod šnajderice Džemile i sašila nam je te haljinice. Mi smo, ko djeca, plakali jer smo razmišljali kako ćemo dočekati Bajram. a da nemamo haljinice i da se ne ponovimo - sjeća se naša diva sevdaha.